Dubrovnik je najvažnija povijesna luka istočnog Jadrana.

Geografski položaj na otvorenom moru južnog Jadrana i povezanost sa balkanskim zaleđem omogućili su mu pomorsku i kopnenu trgovinu koja je bila temelj njegova razvoja i ekonomske moći. Dva dominantna vjetra – bura (NNE) i jugo (SE) omogućavala su uspješnu plovidbu prilikom isplovljavanju prema mediteranskim vodama (NNE) i povratak u Dubrovnik pri povratku s dalekih putovanja izvan Jadrana (SE). Stara luka Dubrovnika otvorena je prema jugu i južnim vjetrovima od kojih je djelomično zaštićena otočićem Lokrumom i lukobranima, a od bure grad je zaštićen brdom Srđem.

Osnutak grada Dubrovnika vezuje se s prodorom Avara i Slavena na Jadran kada su oni srušili antički grčko-rimski grad Epidaur koji se nalazio na prostoru današnjeg grada Cavtata, južno od Dubrovnika. Utemeljitelji novog naselja od kojega će sjevernije od uništenog Epidaura nastati grad Dubrovnik bili su bjegunci iz uništena antičkog grada.

Jugozapadni dio Dubrovnika bio je najprije otok odvojen kanalom od kopna. Prvobitnim stanovnicima izbjeglim iz porušenog Epidaura on je pružao zaštitu. Nasipanjem on je postao poluotok. Dubrovnik je nastao na toj teško pristupačnoj hrpi kamenja što je prvobitnim stanovnicima pružalo sigurnost važnu za opstanak u nesigurnom vremenu prodora barbara iz dubina kontinenta. Već u 10. stoljeću grad se proširio i okružio se gradskim zidinama. U 12. stoljeću je zasut kanal koji je odvajao najstariji dio grada od kopna. Tada je nastala luka na mjestu gdje je i današnja dubrovačka luka, ali ta je luka bila otvorena istočnim i južnim vjetrovima i vrlo nesigurna za brodove u njoj. Tek je u 15. stoljeću, godine 1485. dubrovački graditelj Paskoje Milićević sagradio na ulazu u luku nasip nazvan Kaše za obranu od valova s dvoja vrata, ulaza u luku za veće i manje brodove.

U početku svoga uspona kao pomorske sile Jadrana Dubrovnik je pod bizantskom vlašću. Postoji niz dokumenata iz 12. stoljeća koji predstavljaju ugovore s nizom gradova na zapadnoj obali Jadrana, kao i ugovori sa zemljama dubrovačkog zaleđa. Ti dokumenti potvrđuju ulogu Dubrovnika u Srednjem vijeku kao važnog obalnog grada čija je važnost i moć rasla zahvaljujući korištenju pomorske i kopnene trgovine, dakle između Mediterana i balkanske unutrašnjost.

Dubrovnik u 12. st. postaje posrednik u trgovini između Mediterana i balkanske unutrašnjosti, a tu će ulogu emporija zadržati do svoje propasti. Unatoč ovisnosti o vlasti Bizanta, Dubrovnik je sačuvao visok stupanj svoje neovisnosti s priorom na čelu koji će kasnije dobiti status kneza na čelu aristokratske uprave.

Mletačka vlast nad Dubrovnikom smijenila je bizantsku 1205. godine i potrajala je do 1358. Mletačka vlast ograničila je autonomiju Dubrovnika i na čelo uprave postavlja kneza Mlečanina koji brani interese Venecije. Prostor pod upravom Dubrovnika u vrijeme venecijanske uprave širi se. Godine 1252. pod upravu Dubrovnika dolazi otok Lastovo, poluotok Pelješac 1333, a 1345 i otok Mljet.

U vrijeme mletačke uprave Dubrovnik razvija svoju trgovinu s talijanskim obalnim gradovima na zapadnoj i na istočnoj obali Jadrana. Postoje brojni trgovački ugovori iz tog vremena sa Splitom, Trogirom, Hvarom, Kotorom, Ulcinjem, Senjom i Hvarom, a u 13. stoljeću dubrovačka se

trgovina proširuje iz Jadrana na Mediteran, osobito na Siriju i mediteranske zemlje Afrike.

Godine 1358. Venecija se morala odreći vlasti na istočnoj obali Jadrana, na temelju mirovnog ugovora poznatog kao „Zadarski mir“ sklopljenog 18. veljače između ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i Republike Venecije kojim je Venecija izgubila upravu nad istočnim Jadranom. Dubrovnik je tako potpao pod vlast kralja Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Dubrovnik i pod vlašću ugarsko-hrvatskog kralja ima status komune a naziv Republika Dubrovnik počeo se upotrebljavati sredinom 15. stoljeća.

Još je u Srednjem vijeku u Dubrovniku prevladao slavenski, hrvatski puk, s kojim se stopio starosjedilački romanski živalj, a dalmatski kao poseban romanski jezik bio je potisnut od slavenskog, hrvatskog idioma koji je zadržao brojne romanizme.

Razvija se u 14. stoljeću već ranije uhodana trgovina sa balkanskim zaleđem Dubrovnika. Karavanskim putovima prevozi se dubrovačka roba u Bosnu i Srbiju. Ta kopnena trgovina bila je čak intenzivnija negoli pomorska sve do početka 14. stoljeća, a u drugoj polovici 14. stoljeća dubrovačka pomorska trgovina po obimu znatno nadmašuje kopnenu. Kako je Venecija svoje brodove povukla iz dubrovačke trgovačke flote, u Dubrovniku se u 14. stoljeću intenzivnije razvija brodogradnja većih trgovačkih brodova. U drugoj polovini 14. stoljeća naglo se pojačao intenzitet dubrovačke pomorske trgovine. Oživjele se trgovačke veze sa južnom Italijom, Sicilijom te Sirijom i Egiptom, a u 15. stoljeću uspostavljaju se trgovačke veze s Aragonijom (Španjolska) te sa mediteranskim lukama Francuske.

U 14. st. pojavljuje se nova pomorska sila na Mediteranu – Turska s kojom Dubrovnik uspostavlja odnose. Godine 1430. Dubrovnik dobiva od turskog sultana ferman (povlasticu) za slobodnu trgovinu na m oru i na kopnu. Od godine 1459. Dubrovnik plaća Turskoj danak za slobodu trgovanja.

Dubrovnik je imao privilegij u trgovini soli koja je bila važna strateška roba. Dubrovnik je posjedovao solane grada Stona i privilegij isključive trgovine solju od ušća Neretve do Boke kotorske.

Godina 1526. donosi Dubrovniku promjenu vlasti. Te godine Hrvatsko-ugarska vojska doživjela je poraz na Mohačkom polju (blizu hrvatsko-ugarske granice) od vojske Osmanske carevine predvođene sultanom Sulejmanom I. Veličanstvenim. Taj događaj značio je prestanak plaćanja danka Hrvatsko-ugarskoj kraljevini čija se vlast nad Dubrovnikom ugasila.

U 16, stoljeću dubrovački brodovi proširuju svoju trgovačku aktivnost na Atlantik. Dubrovačke karake plove do luka Engleske. Tada je Dubrovnik imao do 200 većih trgovačkih brodova. Dubrovačke karake bile su u 16. stoljeću među najvećim jedrenjacima na svijetu.

U 17. stoljeću. Kada je ojačala trgovina preko Atlantika Dubrovnik doživljava opadanje svoje trgovine, a doživljava i posljedice strašnog potresa koji ga je pogodio godine 1667. kada je i ekonomski stradao zbog smanjenja svoje trgovačke aktivnosti. Međutim u tim teškim okolnostima Dubrovnik je smogao snage za obnovu grada i svoje trgovačke mornarice. Uoči pada Dubrovačke Republike Dubrovnik ima 280 brodova i snažan ekonomski potencijal

Dubrovački brodovi bili su izloženi napadima gusarskih brodova. Dubrovčani nisu imali ratnu mornaricu. Za sudjelovanje u ratnim sukobima naoružavali su trgovačke brodove. Imali su i nekoliko galija i fusta kojima su se suprotstavljali gusarima koji su ih ugrožavali. Dubrovnik je rijetko vodio vlastite pomorske bitke ali je sudjelovao u ratovima u kojima su sudjelovale mornarice njegovih suverena. Dubrovnik je proširivao teritorij kupovinom a ne ratnim

osvajanjima. Dubrovački trgovački brodovi bili su uvijek naoružani kako bi se na moru mogli suprotstaviti gusarskim napadima. Dubrovačka vlast vodila je politiku izbjegavanja ratnih sukoba kako bi očuvala svoju neutralnost. Osobito joj je bilo stalo da sačuva dobre odnose s Turskom. Ali izbjegavali su sudjelovanje i u ratovima koje je vodila turska ratna mornarica mada su znali za njihove potrebe prevoziti oružje.

Dubrovački pomorci bili su cijenjeni u Dubrovniku a najveći od njih ostavili su duboki trag u kolektivnoj memoriji. O njima se pripovijedalo, njihovi podvizi ušli su u legende, a pojedinim je kapetanima i brodovlasnicima Dubrovnik davao i najveća priznanja. Najpoznatiji među njima bio je brodovlasnik s Lopuda Miho Pracat Pracatović (1522 -1607). Ostavio je velik dio svog imetka u dobrotvorne svrhe te mu je Republika podigla spomenik u Kneževu dvoru. Istakla se u pomorstvu od 15. do 18. stoljeća obitelj Ohmučević iz Slanoga pa Vice Bune s Lopuda u 16. stoljeću i obitelj Sagroević sa Šipana. Nikola Sagroević bio je i pisac nautičkih djela među kojima je sačuvana njegova rasprava o plimi i oseki „Razlaganja o raznolikostima plima i oseka zapadnog oceana“ objavljeno u Veneciji 1574. Također se istakla i obitelj Stjepanović Skočibuha. Ivan Račić podrijetlom iz sela Plata kod Cavtata (1845 . 1918) svoje je bogatstvo ostavio Dubrovniku u dobrotvorne svrhe.

Najstarije brodogradilište nalazilo se na sjevernom dijelu gradske luke. Novo brodogradilište podignuto je u luci Gruž 1526. U njemu su radili osim domaćih i mnogi brodograditelji iz Korčule koja je bila središte jadranske brodogradnje.

U dokumentima se pojavljuje naziv navis u općem značenju brod, a barka za manji brod.