MUZEJ RIBARSTVA TRŠČANSKOG PRIMORJA

Muzej ribarstva trščanskog primorja – na slovenskom jeziku “Ribiški muzej tržaškega primorja” – osnovan je 2000. godine, zajedno s istoimenovanom kulturnom udrugom, a svečano je otvoren 2016. godine. Muzej ispunjava tematsku prazninu koja nije popunjena od strane drugih institucija, posvećen je povijesti odnosa slovenaca sa morom. (slovenci borave na ovim prostorima od 9. Stoljeća). Naime, sve do kraja Drugog svjetskog rata, gotovo čitavo seosko stanovništvo u okolici Trsta koristilo se slovenskim jezikom.
Stoljećima Slovenci iz primorskih sela na Krasu, na cca. 200 m nadmorske visine silazili su do mora, koristeći stazice između terasa zasađenih vinovom lozom i maslinama. S obzirom na orografske karakteristike ovog područja, razvili su jedinstvenu ribolovnu opremu i tehniku pecanja.
Od Barkovlje – Barcola do Devina – Duino, prolazeći kroz Kontovel – Contovello, Križ – Santa Croce i Nabrežina – Aurisina, tradicija je obstala sve do poslije Drugog svjetskog rata.
Do kraja 19. stoljeća ribolov i uzgoj školjaka bili su rašireni i u Žavlju – Zaule i Škedenj – Servola.
U mjestu Santa Croce u prvoj polovici 20. stoljeća bilo je čak 200 profesionalnih ribara, dok je u svim predhodno navedenim selima bilo registrirano čak 450 brodova za ribolov.
Veza s morem dovela je do stvaranja brojnih drugih zanimanja: dječaci iz Contovella su se bavili ronilačkim zanatom, na Barcoli brodovi su se opskrbljivali balastom, u Duinu 1867. godine nastala je prva tvornica konzervi, a kasnije i radnja za izradu ribarskih mreža.
Ribolovni sektor pretrpio je težak udarac 1950-ih, kada u Tršćanskom zaljevu dolazi do pomanjkanja jata tune. U istom razdoblju, zahvaljujući državnim subvencijama, povećan je broj ribarskih brodova u Zaljevu. Okolnosti dovele su do postupnog napuštanja profesionalnog ribolova.
Usprkos svemu, tradicionalna poveznica mještana ovih sela s morem, navela je mnoge mlade ljude da se bave najrazličitijim zanimanjima povezanih sa morom.

Zoppolo – čupa
Jedna od najkarakterističnijih elemenata ribarstva na Tršćanskom primorju koja se koristila sve do XX. stoljeća, je tradicionalnalna drvenih piroga, zvana zoppolo ili na slovenskom čupa. Ova vrlo arhaična vrsta čamca, koristila se u antici i srednjem vijeku, za plovidbu u mirnim vodama, u Trstu održala se dugo zbog nedostatka pristaništa gdje vezati čamce.
Čupa imala je prednos da mogla se lagano izvlačiti na kopno bez da se ošteti. Sredinom 19. stoljeća vlasti prihvaćaju stalne zahtjeve ribara i pomažu im u izgradnji nekoliko pristaništa, u tom periodu ribari zamjenjuju čupe i uzimaju najčešće miševe ili bragozze. Posljednji čupi ostaju u uporabi do 1947. godine, u karakterističnoj uvali Canovella degli Zoppoli, gdje je ribarska luka Aurisina izgrađena tek 1952. godine.

Ribolov tune
Za ribarsku industriju tuna i dalje predstavlja jednu od najisplatljivijih vrsta ribe. Slovenski ribari koji su živjeli na Krasu tijekom stoljeća razvili su posebnu tehniku za lov na jata tune koja krajem ljeta stižu u Sjeverni Jadran, prolazeći uz obale Tršćanskog zaljeva. Ribari su iskoristiti posebnu orografiju svoje obale, postavljajući vidikovce na cca. 150 m nadmorske visine. Dok na rivi nalazila se posada ribara u pripravnosti za ribarenje. Vidikovci imali su zadatak da primjete jato tuna te su morali voditi čamac uzvikujući određene naredbe, kako bi ih ribari mogli okružiti s vrlo dugom mrežom od 500 m. Zatim uz pomoč mještana, mreža su se izvlačile na obalu, riba se hvatala rukama i bacala na rivu.
Lov na tune bio je spektakularan događaj koji je privlačio cjelokupno stanovništvo i predstavljalo je najvažniju gospodarsku djelatnost ovih sela.
Tradicija se prekida sredinom 50-ih godina 20. stoljeća, nakon modernizacije flote srednjeg i južnog Jadrana, tada tune više nisu mogle stići do Tršćanskog zaljeva.