Brodogradnja

Postojao je niz brodogradilišta u Dubrovniku, na Lopudu u Suđurđu na Šipanu, te niz manjih u Cavtatu, Slanom, na Koločepu i u Stonu. Dubrovački brodograditelji bili su poznati po svom umijeću. Na području Dubrovnika u XVI. at. Bilo ih je preko stotinu. Veći brod gradilo je i do desetak kalafata a nadgledao je posao prto. Drvo se prepariralo oguljeno od kore sušenjem i močenjem u moru kako ne bi ispucalo prilikom sušenja, a onda se rafetavalo pilanjem dasaka iz debla velikim pilama. Veći brod gradilo je u prosjeko do desetak brodograditelja.

Posada broda

Zapovjednik broda, kapetan, ujedno i vlasnik dijela broda, zvao se patrun. Trgovački brodovi imali su brodskog pisara (škrivana). On je vodio administrativne poslove, kontrolirao ugovore, popis robe koja ju ulazila na brod i iz broda. Bio je obično iz plemićka klase. Na brodu je bio i jedan kalafat radi popravaka oštećenja na brodu. Neki brodovi imali su i kovača, bio je i brijač, koji je imao i funkciju liječnika. Nostromo je bio zapovjednik palube, to jest mornara Nokjera i mlađih koji uče za mornare – mladića i malih od kuvjerte djece koju roditelji šalju na brod da uče mornarski zanat. Godine 1557. Senat Dubrovačke Republike donio je odluku da dodjeljuje financijsku potporu djeci na brodovima koji uče pomorski zanat. Da djeca dobivala su kredit od 200 dukata da ih ulože da ih ulože u robu s kojom će trgovati kako bi pored mornarskih vještina učili i umijeća trgovine. Po povratku broda u Dubrovnik djeca su vraćala posuđeni novac, ali zarada je bila njihova.  Nokjer je pomagao zapovjedniku u navigaciji, a morao je znati krojiti i popravljati jedra. Neki su veći brodovi imali pilota koji je poznavao pomorske karte, tjesnace, luke, morske struje. Bio je još kamerot – sobar i kogo – kuhar te gvardijan – stražar. Najbrojniji članovi posade bili su mornari.

Navicula – srebrna posuda za tamjan u obliku broda. Jedinstven je primjerak u svijetu po svojoj formi u obliku dubrovačke karake. Čuva se u Muzeju dominikanskoga samostana u Dubrovniku.

Dubrovačka ormanica je tip lakšega ratnog broda – potjerni ali i izviđačko-patrolni brod. Imala je jedan jarbol s glavnim jedrom (lugsail). To je bezpalubni brod s klupama (bancima za veslače), a imala je obično 12 vesala. Imala je jedan brodski top na provi, koji se u Dubrovniku zvao pedrijera, i naoružanu posadu.

Dubrovački barkuzij

Barkuzij u Dubrovniku ima više varijantnih naziva: barcussium / barcosium / barcoso. Bio je sličan karaveli. Bio je to brod srednje veličine na jedra i vesla. Imao je latinsko jedro. Veći barkuziji imali su i dva jarbola s latinskim. Paluba je bila pokrivena, a na krmi je barkuzij imao kućicu za posadu. Bio je to robustan brod koji je mogao izdržati veliko more tako da je mogao ploviti i u mediteranskim vodama. Osim Dubrovnika i luka Kotora imala je dvadesetak barkozija.

Dubrovačka koka

Koka je bila  kratak brod visokih bokova. Stigao je iz Sjevernog mora u Mediteran i Jadran u 13. stoljeću Jadransko more iz Sjevernog mora. Koka je prvi brod s tehničkim rješenjem za jedno središnje kormilo pričvršćeno okovima za krmenu statvu. To rješenje pojavljuje se već 1212. godine na koki i predstavlja revoluciju u navigaciji

Bila je dominantan brod za međunarodnu trgovinu u 14. i 15. stoljeću. Bila je duga 23,5 m i širine 5,8 m, nosivosti oko 200 tona. Imala je visoko pramčano nadgrađe i krmeno nadgrađe s kasarom. Imala je tri jarbola: prednji s križnim jedrom, središnji također s križnim jedrom i krmeni s latinskim, a na pramcu kosnik s križnim jedrom. Na bokovima su bili topovi za obranu od gusara.

Dubrovački galijun

Dizajnersko rješenje za galijun pomiruje dva zahtjeva vitkost broda i zahtjev da brod ima što veću nosivost radi trgovačkih poslova. Ona je kraća od galije i uža od koke ili karake. Pramčani i središnji jarbol imali su križna jedra a krmeni latinsko. Bio je dobro naoružan s osamdeset topova

Nosivost broda je bila velika. Imao je dvije pa i tri palube, a nosio je i zamjetno naoružanje, do 80 raznih topova. Bio je najmoćniji ratni brod.