Područje Santa Marte i San Basilija, luka iz 19. stoljeća

Nakon dovršetka izgradnje željezničkog mosta 1846. godine, glavne industrijske i lučke djelatnosti postale su luka, plinska radionica, opća skladišta i tvornica pamuka koje su od druge polovice 19. stoljeća zauzimale područje između Santa Marte i Campa di Marte.

Zona se prostirala na površini od oko 26 000 četvornih metara, podijeljenih u 9 skladišta i drugih zgrada skromne veličine koje su služile kao uredi za slobodnu luku, lučku kapetaniju, financijski inspektorat, policiju i druge lučke službe. Njihova je konstrukcija sadržavala okomite stupove od opeke i željeza, uz drvene podove i krovove.  Okrug je uključivao strukture i instalacije koje su bile povezane s većom, novom lukom Venecije u to vrijeme, u Margheri.

S razvojem brodogradnje i promjenjivim infrastrukturnim i logističkim potrebama, postupno je došlo do migriranja lučkih djelatnosti rukovanja robom na kopno (Marghera), a time i napuštanja područja i zgrada smještenih na ovoj periferiji povijesnog grada.

Od 2000. godine, nova Lučka uprava Venecije (danas Lučka uprava Sjevernog Jadrana), osnovana krajem 20. stoljeća, postaje nadležna za unapređenje područja pomorskog državnog dobra i započinje s procesom preuređenja i prenamjene ovog područja gradske rive, posebno eksperimentirajući sa simbiotskim „suživotom“ između urbanih i lučkih struktura. Prvi koraci bili su rušenje zida koji je razdvajao luku od grada i zasipanje područja pijeskom, zatim se nastavilo na prenamjenu starih skladišta kako bi se stvorio uredski prostor za lučke djelatnosti (uključujući sjedišta za Obalnu stražu i upravu Lučkog sustava), centre za obuku pomorskih i logističkih struka, kao i za sveučilišne objekte te izložbene i kulturne prostore.

Riva Santa Marta primarno je središte interpretacije virtualnog muzeja venecijanskog lučkog sustava, oživljavajući povijesno naslijeđe industrijske i lučke povijesti kroz kaleidoskop interakcija: između grada i vode, stvarnog i digitalnog, prošlosti i budućnosti.

Otkrijte jedinstvenu perspektivu s tornja nekadašnje venecijanske tvornice vune i pamuka, danas sjedišta Arhitektonskog fakulteta. U toj je zgradi sve do ranih 1900-ih bila smještena jedna od najvažnijih tvornica u gradu: tvornica Società Anonima koja je zapošljavala 920 ljudi (od toga 697 žena) za obradu svile, pamuka i vune.