Ribolov

Srednji vijek ostavio je oskudne tragove o životu na otoku Visu. O ribarstvu pisanih  dokumenata  nema.  Arhiv  hvarske komune,  kojoj  je  pripadao  otok  Vis  sa  cijelim svojim arhipelagom, spaljen je prilikom turske navale na Hvar  1571. godine. Taj požar uništio je dokumente o ribarstvu koje je na ovim otocima u srednjem vijeku vjerojatno bilo razvijeno.  To možemo reći  stoga  što  prvi  sačuvani  pisani  dokumenti  o ribarstvu koji se javljaju u 16. stoljeću  govore  o  velikim ulovima plave ribe i velikom broju ribara i ribarskih brodova i alata na otoku Visu u to vrijeme. Dalmatinski otoci  došli  su  pod  vlast  Venecije  1420. godine te ova moćna jadranska imperija postaje veliko tržište slane ribe koje se najviše proizvodi na otoku Visu.

Prvi poznati zapis o lovu plave ribe  na  otoku Visu spominje Vis kao otok nastanjen ribarima “koji svake godine u svibnju hvataju i usoljavaju goleme količine sardela” (Palladius Fuscus 1508.). Vijest o bogatom ribolovu na otoku Visu potvrđuje i sindik Venecije za Dalmaciju  i  Albaniju  Giovanni Battista Giustiniano u  svom Itinerariju poslije   povratka sa inspekcijskog putovanja  po  Dalmaciji 1553.  U  tom izvještaju on je  zapisao  da  su “ribari  otoka  Vis  jednog jedinog dana ulovili tri milijuna  srdela”. Ta  količina  od blizu sto i  dvadeset  tisuća  kilograma  potvrda  je  visoko razvijenog ribarstva i organizirane prerade ulovljene ribe  u šesnaestom stoljeću na otoku Visu.

O tom bogatstvu koje je ovom otoku nudilo more govori i Izvještaj o Dalmaciji godine 1575. što ga Njegovoj Prevedrosti – mletačkom duždu podnosi Antun Giustinian koji, govoreći o Hvarskoj komuni, kaže da ona “ima onaj otok Vis, pun obilja, gdje se lovi toliko sardela da se ona carina daje u zakup za četiri tisuće dukata godišnje”.

Ove prve vijesti o ribarstvu otoka Visa iz  pera  jednog pisca i državnih službenika nisu  vijesti o početcima ribarstva na ovom otoku. Da bi se jedne noći  moglo  uloviti 120 tona ribe bez pomagala koja bi zamijenila ili povećala snagu ljudskih ruku, trebalo je  stoljećima  stjecati  znanje brodogradnje, navigacije, ribolova i vještinu prerade ribe.

Možda bi povijesni tragovi koje je uništio požar hvarskog arhiva  1571.  godine  vodili  u  dubine  vremena  do  izvora pomorskog i ribarskog iskustva što su ga  zacijelo  hrvatski doseljenici  baštinili  od  malobrojnog  grčkog  i  romanskog stanovništva na dalmatinskim otocima koje naseljavaju u ranom srednjem vijeku dolazeći iz dubina  kontinenta  na  Jadransko more.

Unatoč tomu što je Venecija kroz tri stoljeća  proganjala vojgare  te  plijenila  i  spaljivala  njihove  mreže   zbog predrasude o njihovoj štetnosti, ali i zbog interesa  bogatih vlasnika mreža potegača – trata,  ribolov  vojgama  u vodama viškog arhipelaga ostao je  dominantnim  načinom  ribolova  i održao se sve do sredine dvadesetog stoljeća.