Temelje današnjem Splitu postavili su grčki naseljenici s Visa, kad su u IV, ili III st. podigli Aspalatos, stanicu za trgovanje sa susjednim ilirskim plemenima.

Rimskim osvajanjem ilirske Salone došao je Aspalatos pod vlast Rima (Spalatum). Rimski car Dioklecijan povukao se godine 305. u palaču koju je izgradio u tihom zatonu, ne sluteći da time postavlja temelje budućeg lučkog i pomorskog grada Splita.

U XII stoljeću, zahvaljujući geografskom položaju koji omogućuje doticanja s kopnom i dubokom pozadinom kao i prometne dodire s naseljima na Jadranskom i Sredozemnom moru. Split razvija kopnenu trgovinu karavanskim putovima, a pomorsku preko svoje luke. U to doba Split postaje autonomni pomorski grad, te se širi i izlazi iz zidova Dioklecijanove palače. Grad raspolaže svojim ratnim brodovima i vojskom, svojim prihodima, sklapa trgovačke ugovore s ostalim slobodnim gradovima, kuje novac, “spalatin”, ima luku s brodogradilištem, te trgovačku mornaricu, kojom prevozi putnike i robu preko  Jadrana i Mediterana.

U XVI stoljeću Split postaje središnjom izvoznom lukom Balkanskog poluotoka. Tako je iz cijelog turskog carstva, čak i iz Indije, Perzije, dolazila trgovačka karavana u Split, odakle se roba u pratnji naoružanih galija prevozila u Veneciju. Preko Splita se i izvozila roba iz Venecije u Turske krajeve. Izgradio se “Lazaret” (mjesto gdje se roba raskuživala i gdje se vršila karantena), te se osnovala prva novčarska kuća (banka).

Od sloma mletačke države 1797. do 1086. Split spada pod Okupaciju Austrije, koju od 1806. do 1813. zamjenjuje Francuska. U ovom razdoblju, robni tokovi skrenuli su drugim smjerovima, pa tako Split novim izgrađenim cestama održava svoje trgovačke odnose sa jakim, bosanskim zaleđem, Srbijom pa čak Bugarskom i Rumunjskom, dovozeći robu u svoj poznati Lazaret, odakle su je preuzimale lađe s Jadranskog i Crnog mora.

Za vrijeme drugog austrijskog vladanja (1813 – 1918) zatvoren je splitski Lazaret, te zabranjen dolazak karavana u Split, što je uvjetovalo stagnaciju splitskog gospodarstva. Nakon 1850.

Split bilježi postupan gospodarski uspon, pa se razvija u trgovački centar svog bližeg zaleđa i susjednih otoka. Gradi se veliki lukobran koji pospješuje razvoj splitske luke. Gradi se željeznička pruga prema Siveriću i Kninu koja je 1925. godine preko Gospića spojena s prugom Rijeka- Zagreb- Beograd. 1882. godine Split dobiva fizionomiju političkog,kulturnog, nacionalnog i gospodarskog centra srednje kopnene i primorske Dalmacije.

Razvojem industrije u regiji početkom XX stoljeća, splitska luka postaje centar za robni promet ovog dijela Jadrana.

U novije doba dolazi do širenja gradske luke, izgrađeni su novi specijalizirani robni terminali, pa je putnički promet izdvojen od robnog prometa. Tako se južni dio splitske luke uz gradsku jezgru koristi za putnički promet, dok je robni promet preusmjeren u industrijsku zonu, sjeverni dio Luke – Vranjičko-Solinski bazen i Kaštelanske bazene.